Coco de Mer

Na sićušnom sejšelskom aerodromu sam čekala let doma i promatrala žig u putovnici. Bio je u obliku palminog ploda po imenu Coco de Mer koji je njihov nacionalni simbol. Raste samo u Rajskom vrtu na otoku Pralinu kojeg su oblikovali geološki procesi stari milijune godina. Predstavlja prekrasan primjer rane faze evolucije svjetske flore. Izgleda kao dva spojena kokosa. Podsjeća na ženske obline i uz njega se vežu mnoge erotske priče i legende, u koje mnogi i dalje vjeruju.  

Volim ispunjene putovnice i priče koje one nose na svojim stranicama. Možda bi vrijedilo čitati knjigu sjećanja na emocije i slike koje obuzimaju putnika u trenucima povratka kući. Ta gola emocija koju čovjek izražava ili potiskuje u trenucima povratka je esencija putopisa.

Iz sanjarenja me prenuo znak za ukrcaj. Pandemija mjere su i dalje bile na snazi, ali Ethiopian airlines ih nije slijepo provodio, što je meni, bez obzira na sve, savršeno odgovaralo. U tropima je unatoč klimatiziranom prostoru teško doći do daha s maskom na licu. Osim toga, za mene je ta krpa simbol zabrane izražavanja i sredstvo zlostavljanja uskraćivanjem kisika. I baš kao zlostavljači, dok sam prolazila kroz tunel za ulaz u avion, ogromna lica na plakatima dobronamjerno su me gledala s maskama na licu, govoreći kako je svrha pokrivanja usta i nosa za moje najveće dobro.     

U avionu mnogi putnici nisu nosili masku. Djelovalo je kao da se radi o osobnom izboru pojedinca i da nitko oko toga ne prigovara. U prolazu sam pozdravila stjuardesu, spustila masku ispod brade i sjela uz prozor pokraj plavuše u prugastoj majici. Odložila sam torbicu, zavezala pojas, zatvorila oči i zadrijemala.

Kad se ugasio znak sigurnosnog pojasa otvorila sam oči i protegnula se na sjedalu. Promatrala sam putnike kako se meškolje, otvaraju pretince za ručnu prtljagu i čekaju u redu za wc. Sve je djelovalo uobičajeno. Razgovarali su, smješili se i gledali svoja posla. Kad odjednom, plavuša u prugastoj majici zaustavi stjuardesu i zamoli je da me upozori što ne nosim masku. Stjuardesa mi se istog trena obratila da ju trebam staviti. Na što sam ja, u čudu, s tri prsta lijeve ruke povukla masku preko usta i nosa ne ispuštajući ju iz ruke. Pogled sam skrenula prema svojoj suputnici koja je zurila u mene očima punim oštrine i prijekora, te uvjerljivo ponovila: „Moraš nositi masku.“

Gledala sam u nevjerici i dalje držeći masku nategnutu pred ustima s tri prsta lijeve ruke, a kako je stjuardesa produžila dalje, samo sam ju spustila pod bradu i prešla rukom preko prsa kao da se krstim.

Plavušu u prugastoj majici sam uvrijeđeno odlučila ignorirati i okrenula glavu prema prozoru. Do kraja putovanja pogledi nam se više nijednom nisu sreli, ali krajičkom oka sam primjetila da je ponovno zaustavila stjuardesu i naručila vino, iako piće još nisu počeli posluživati. Ubrzo je dobila malu plastičnu buteljicu poklopljenu plastičnom čašom. Odmah je odvrnula čep, spustila masku, potegnula iz bočice i vratila masku na lice. Bočicu nije zatvarala. Držala ju je na koljenu i iskapila u nekoliko gutljaja, spuštajući i vraćajući masku svaki puta.

Neznam kako bih reagirala da mi se ponovno obratila i ustrajala u svom zahtjevu. Imala sam nekoliko spremnih argumenata i prodika, ali ništa od toga vjerojatno nebi imalo smisla za ovu situaciju. U meni se otpor miješao s ljutnjom i rezultirao potpunom pasivnošću.

Sljedećeg trenutka, stjuardesa me ljubazno pitala želim li što popiti. Naručila sam jaku crnu kavu, koju bih preporučila svakom kavoljupcu koji se nađe u Ethiopian airlinesu. Vino koje poslužuju je iz Južne Afrike, također dosta dobro.

Kada su poslužili večeru masku sam spremila u torbicu i više ju nikada nisam stavila na lice. Jela sam riblji file u pikantnom umaku s rižom i pireom od crvene leće. Uz to sam u sjećanje vratila salatu s papajom i zalazak sunca na otoku La Digue. Gliser od prethodnog dana me i dalje ljuljao po valovima, a sunce mi grijalo lice svaki puta kada bi zatvorila oči. Tijelo mi je i dalje zaranjalo u duboko more prateći ekipu prekrasnih mještana u dugim crnim perajama i pod morem rasplesanim dreadlocksima. Divila sam se prizorima i koraljima na velikim stijenama i osjećaju da sam oduvijek dio mora.

Plavuša u prugastoj majici je do kraja leta naručila još nekoliko buteljica i popila ih na isti način. Kako sam postajala opuštenija, počela sam se pitati što za mene znači naše nerazumijevanje. Što ona osjeća i koja od nas je bliže istini.

Ponovno sam pomislila na žig iz putovnice. Na kokos neobičnog oblika. Drvo spoznaje. Život. Magnetizam. Suprotne strane istog ploda. Baš kao nas dvije. Poželjela sam joj se obratiti jer sam shvatila da zapravo težimo istome. Obje želimo zdravlje i slobodu, samo se krećemo suprotnim stazama. Obavijene istom aurom, sjedile smo jedna pored druge kao dvije strane tog mističnog ploda, uz kojeg se vežu mnoge priče i legende, u koje mnogi i dalje vjeruju.