White Desert

Egipatski vozači

Solo je bio visok, okrugle ćelave glave, prćastog nosa i punih usana. Smiješnog lica, umivenog nervozom i hejtanjem. Pogled mu je bio dobroćudan, ali vragolaste naravi. Imao je veliki i savršeno okrugli trbuh. Držao se kao vesela trudnica mašući rukama dok priča i držeći jednu pod bradom, a drugu na križima dok sluša. Ubacio je naše torbe u gepek i izvezao automobil iz ulice u gužvu.

Željeznički kolodovor u Cairu udaljen je tri kilometra od hotela u kojem smo odsjeli. Solo je došao po nas gotovo tri sata prije polaska vlaka za Asuan kako bismo bili sigurni da nećemo zakasniti. Ta informacija mi je dala predodžbu kaosa u prometu glavnog grada, ali kao i na svakom putovanju, shvatila sam da prostori imaju puno više slojeva i dimenzija i da ih je nemoguće opisati riječima.

Prolazili smo kroz nepreglednu količinu pješaka i vozila u kojima su svi trubili ili panično blicali dugim svjetlima kako bi se provukli. Pomaknuli bismo se za dvije dužine automobila pa onda stajali na mjestu pola sata. U jednosmjernoj ulici od tri trake gurali su se automobili u pet traka. Toliko blizu jedni drugima da je svatki vozač mogao čuti svoju uvredu, ili pljunuti u lice nekome ako poželi. Mnogi od njih nisu se ni pokušali suzdržati. Solo je također psovao drugim vozačima, pa bi se potom nama obratio riječima Ništa ne brinite, mi imamo vremena. Započeli smo razgovor o životu u Egiptu. Žalio nam se na vlast i sve što im je Revolucija donijela. Previše je ljudi u Cairu, a populacija i dalje raste. Nedostaje im perspektiva i zdravo vođenje zemlje. Njegove brbljave usne u ljutnji su zapomagale: Bolje da smo svi prolili spermu u Nil nego napravili djecu da žive ovdje! Ili, Kad vidim gdje živimo, nikakvo čudo što vjerujemo u raj, Alah nek se smiluje… – sklapajući ruke s pogledom u nebesa. U jednom trenutku je shvatio kako nas njegov nastup nasmijava pa je nastavio. Lupetao je o ironičnoj strani Caira radeći smiješne grimase, sve kako bi nam skratio vrijeme do kolodvora. Doista je uspio. Bolio me trbuh od smijeha nakon dvosatne komedije na zadnjem sjedalu taksija. Godinu dana kasnije, dok ovo pišem, vidim da su mi sve njegove izjave isparile. Ostao je samo smijeh i zahvalnost prema čovjeku koji nas je kroz najveću gužvu Caira proveo s nježnošću i pažnjom kao da smo njegova djeca. Čekao je s nama vlak i unio nam torbe u kupe. Dočekao nas je na istom kolodvoru tjedan dana kasnije. Prvo nas zagrljajem podigao s poda, pa nam spremio torbe u gepek, a kad smo se probijali kroz gužvu upalio je glasnu arapsku folk-trash muziku i počeo plesati.

***

Mono je došao po nas u Asuan i odvezao nas do kruzera. Imao je pedesetak godina, skladno građen, mulat s podšišanim brkovima i krupnim crnim očima. Nosio je svijetlo plavo odijelo i kravatu, bijelu košulju i crne prašnjave cipele na kojima se vidjelo da su prešle već mnogo kilometara. Svi vozači u Egiptu bili su kooperanti iste agencije koju smo angažirali. Osim prijevoza, brinuli su da sve ide po planu. Ostao je s nama za vrijeme check-ina na kruzeru. Nosio je kožnu crnu aktovku s kopijama naših putovnica i planom puta. Na odlasku je rekao da živi na farmi pokraj Asuana.

Prenoćili smo na kruzeru, a ujutro krenuli mini busom posjetiti Abu Simbel. Vozili smo se s drugim putnicima autoputom kroz pustinju. Turistički vodič koji nas je trebao dočekati, zakasnio je na cijelu turu, pa smo čuveni hram razgledali sami. Na povratku u Asuan, poslali smo poruku agenciji da se naš vodič nije pojavio. Mono nas je dočekao pred kruzerom u istom plavom odijelu, cipelama i s aktovkom u ruci. Nazvali su ga iz agencije pa je došao s farme uputiti nam isprike. Govorio je u ime agencije kako je to pogreška za koju su se spremni iskupiti. Zauzvrat su nam dali privatnog vodiča za Luxor i Dolinu Kraljeva koji je bio cijenjeni egiptolog i izvrstan čovjek, istaknuo je Mono, gledajući nas očima punim strepnje i poniznosti. Pitao nas je želimo li sok, pivo ili voće na njegov račun i poslao mladog službenika kruzera da nam donese. Znojne ćelave glave i skladnog, ali mršavog tijela, Mono je djelovao kao čovjek koji u sebi nosi veliku količinu krivnje. Osjetivši njegovu energiju, i iskrene isprike iz agencije, počeli smo se mi ispričavati njima. Vidjevši koliko im je stalo, shvatili smo koliko više vrijedi jedan Mono, nego taj stari hram Ramzesa drugog – bez obzira što je ovo moja osobna priča. Pitali smo i njega o životu u Egiptu. Rekao je da im je nakon Revolucije puno gore nego kad je bio Mumbarak. Život je težak. Troškovi su veliki, a primanja mala. Kredit je teško dobiti i nemoguće vratiti. Opasno je bilo što reći protiv sistema, jer ako to kriva osoba čuje, može te pojesti mrak. Ne vjeruje ni ljudima koje poznaje, jer mogu proširiti priču do policije koja onda provodi silu na svoje načine. Korupcija je prisutna u svim segmentima. Već smo to primjetili. Svakom našem vozaču u Cairu prilazila je policija i ispitivala za koga radi, tražila podatke o obitelji, imena roditelja, supruge i zapisivala sve u blokić dok vozač ne bi izvadio novčanicu da ih se riješi. Policija u toj igri nije odustajala.

Dok smo sjedili u salonu kruzera, Mono je brzo govorio. O poslu, o farmi, u jednom trenutku je rekao da ima sedmero djece, pa se ispravio: „Šestero. Jedna kći mi je umrla“ rekao je, a svoje krupne oči ispunio prazninom. „Sada bi imala sedamnaest godina“ dodao je. U tom trenutku, cijelo moje lice se zaledilo. Više ništa nisam mogla reći. Mladi službenik je prišao i pružio nam vrećicu s pivom i sokovima. Kako sam ju primila, s njom mi je debela težina sjela na prsa.

Pozdravila sam Mona i zaputila se prema palubi pitajući se koliko je još suza potrebno da bi se iz korita napokon izlio Nil, i kolika poplava tuge se još treba dogoditi da ga prelije preko kraja svijeta i odnese sve nas u nepovratni zaborav…  

***

U Dahabu smo prije polaska autobusa za Cairo imali dovoljno vremena otići još jednom na koraljni greben. Čekali smo autobus na podnevnom suncu koje je lijepo grijalo, ali koža mi je i dalje bila hladna od mora. Imali smo velike torbe za bunker i manje ruksake s vodom, sendvičima i drugim sitnicama. Vozač je bio krupan, tamnoput i dosta mlađi od mene. Gledao nas je s visoka dok smo stavljali velike torbe u bunker autobusa. Pokazao je na naše ruksake te rekao: „i njih“ pokazujući na bunker. Počeli smo tvrditi da su to naše osnovne stvari, kako nigdje ne piše da ih ne možemo imati sa sobom, gledajući u druge putnike koji su se penjali u bus s ruksacima. Nije se dao i nije se prepirao. Odlučno je rekao kako mi svoje ruksake moramo staviti u bunker ako mislimo ući u autobus. Nismo imali izbora.

Ravnodušno sam pogledala njegov nemilosrdni izraz, pa izvadila vodu i sendvič iz ruksaka. Iako me ta nepravda zaboljela, imala sam osjećaj kao da sanjam san u kojem želim, ali ne mogu izustiti ni jednu riječ. Bila sam nijema, ali nije me bilo briga. U mojoj glavi je bila zaglušujuća tišina. Sjela sam do prozora s praznim sjedalom pokraj sebe kako bih malo odspavala. Spustila sam naslon sjedala, zatvorila oči, duboko udahnula i zaronila. Snažno sam zamahnula rukama i položila ih na leđa. S glavom prema dnu polako sam pomicala peraje i plivala s jatom srebrnih riba koje su se kretale kao jedno tijelo. Plivala sam sve dublje polako ispuštajući zrak iz pluća kako bih prišla bliže blještavim prizorima koralja. Došla sam do stijene kojoj su ježinci cijelu noć čistili površinu. Taman su dovršili posao i alge su mogle započeti svoj ponovni rast pod svjetlošću zlatnih sunčevih zraka. Ženke ježinaca na sebe su stavile male školjke i kamenčiće kao nakit kojim su komunicirale. Šarene ribice bile su znatiželjne i dirale sve što im se činilo zanimljivo na meni. Druge su vodile svoju brigu, a neke od njih me samo gledale kroz auru mira i nevinosti. Murina me oprezno promatrala kad sam joj prišla. Kao i hobotnica koja se samo na trenutak pokazala kako bi me pozdravila. Bila sam u jednom potpuno drugačijem svijetu. Svijet u kojem žive bića koja ne poznaju religije, granice, zabrane, dugove. Svijet koji je toliko skladan da se pretvorio u jedan organizam. Mjesto na kojem je šira slika jasno vidljiva. Ondje život surađuje. Tamo životu sam život daje život, pa stoga ni ne umire.

Autobus se zaustavio na odmorištu prije Sueza. Sanjajući otvorenih očiju izašla sam van protegnuti noge. Primjetila sam otvoren bunker autobusa u kojem si je rezervni vozač napravio ležaj i tu spavao do svoje sljedeće smjene. Bio je star i sijed. Sjedio je na smeđoj dekici i praznim pogledom buljio u beton ispred sebe. Nakon stanke od petnaest minuta, kolega je zalupio njegova vrata i nastavio put dalje beskrajnim prašnjavim cestama.

Moje tijelo je danima nakon toga ostalo pod morem, a svijest spavala s jednim okom otvorenim, pitajući se – gdje je zapravo dno?

***

U Cairu nas je dočekao Mahmud s kojim smo proveli najviše vremena na cesti. Popili mnogo gorkih kava na raznim stajalištima i dočekali drugih prijevoza na prljavim ulicama. Imao je 43 godine, živio u Aleksandriji sa suprugom i troje djece. Godinu dana je živio u Francuskoj i govorio dobar engleski. Njegove pustinjske oči boje jantara s gustim crnim trepavicama imale su pogled pun poštovanja. Bio je smiren i nenametljivo brižan. Vozio nas je u Zapadnu pustinju.

Krenuli smo čim je svanulo. Bio je petak, dan za svetkovinu u Islamu, pa su ulice bile gotovo prazne. Prešli smo most preko Nila i ušli u Gizu cestom koja vodi u oazu Bijele pustinje. U mutnoj magli na obzoru su se pojavile piramide. Prizor je dugo trajao dok smo se približavali, šireći se u sve jasniju sliku savršene geometrije. Prolazili su me trnci i nisam mogla maknuti pogled s njih. Bile su jače i veće od ičega. Vlasti su se izmjenjivale, a one su tisućljećima zagonetno postojale. Nepogrešivo jasne, istovremeno tajnovite. Pitala sam se hoću li ikada saznati tko ih je i na koji način izgradio, postoji li na ovom svijetu sjeme istine o njima i imamo li pojma o tome za koja čuda smo sposobni.

Sabrala sam se od prizora kad smo se zaustavili kupiti vodu. Dok smo kupovali, Mahmud je tražio svoje slušalice među stvarima. Nakon što je sve pregledao zaključio je da ih je zaboravio i krenuli smo dalje. Zračio je mirnom i pozitivnom energijom koju smo spontano preuzimali od njega. Znali smo puno razgovarati, ali ovaj put smo šutjeli upijajući prostor oko sebe. Kada je došlo vrijeme za kavu, stali smo na odmorištu uz cestu – srknuli espresso, obavili nuždu u prljavom wc-u i krenuli prema autu.

Prolazili smo pokraj drvenog stupa na kojem je bio čavao, te na njemu ugledali bluetooth slušalice. Stali smo kao ukopani, a Mahmud je samo nastavio u laganom ritmu, pogladio stup kao da je živ i pokupio slušalice s njega. Smiješio se i ovlaš ih pregledao zadovoljan što su nove. Zapanjeni smo gledali prizor i odjednom, kao da smo dobili na lotu, pogledali se i počeli vrištati, pa u euforiji potrčali prema njemu. Neprestano smo ponavljali Šta je ovo sad bilo?!

Bio je sretan, smijao se i slijegao ramenima, govoreći kako se to stalno događa. Kako? Bila sam uporna jer nikada prije nisam doživjela nešto takvo. Neznam, rekao je. „Neznam kako se to događa, ali ono što mi treba samo se pojavi predamnom. Cijeli život mi je takav. Shvatio sam to vrlo rano. Nikada se nisam oko nečega brinuo. Predmeti, događaji i iskustva su živi. Žive svoj život. Kao i svako živo biće žele slobodu i idu tamo gdje neće biti zarobljeni. Tamo, odakle mogu ići dalje.“

Nastavio je kako smo svi mi, sve što vidimo i osjećamo i svi naši trenuci u neprestanom pokretu. Spajanju u mozaik koji se također neprestano kreće. U mističnom vrtlogu koji zvuči poput pjesme, a zapravo je ples. Da svemu dolazimo i da sve dolazi k nama. Dovoljno je samo gledati.

Do tog trenutka gotovo sve mi je u toj zemlji bilo strano, ali riječi koje je Mahmud izgovorio kao da su pomaknule zastor ispred mene. Svi mi oduvijek smo dio iste juhe u kojoj se neprestano i iznova spajamo. Svi okusi su u nama. Sve što vidimo je vlastiti odraz. Tako i pojave koje ne volimo i ponašanja koja ne odobravamo su također dio nas, samo su ispod naše površine, pa ih jedino tamo možemo razumjeti.

Na radiju je svirala moderna arapska glazba. Uživali smo promatrajući svijet koji se oko nas protezao. Razgovarali smo o suvremenim misticima, o pojmu raja i pakla i zloupotrebi znanja. Smijali smo se kao da se cijeli život poznajemo i zaključili da bi humor trebao biti jedina religija. Kada smo stigli u Oazu, pogledao nas je očima punim topline koja je u sebi nosila sjeme pogleda koji gleda.

Zakoračivši iz auta na parkiralište ispred kamene kuće okružene zelenilom, u sebi sam blagoslovila Mahmuda. Njegove, i sve ostale oči s kojima smo na putu prenapučenih prostora u kojima se prostiru šarene ceste ispred nas. Ceste kojima nesmetano prolazimo unatoč svim kaosima dok znatiželjno tragamo za novim pustolovinama, znamo da se nikada nećemo zaustaviti.

Podijeli

0 comments on “Egipatski vozačiAdd yours →

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *