Mladić

Nakon prekida dugogodišnje veze izlascima sam pokušavala nadoknaditi izgubljeno. Jedne subote u disku pred zatvaranje, nakon što su se svi moji prijatelji razišli, odlučila sam popiti još jedan viski, pa polako preko parka prošetati do stana. Uzela sam piće, prešla pogledom po podiju i srela njegove oči.

Odmah mi je prišao. Ne sjećam se što je prvo rekao, ali znam da me odmah osvojio jer se nije radilo o jeftinom uletu kakav bi obično imali pijani i napaljeni likovi. Bio je izrazito pristojan, gotovo markantan. Primjetila sam da se radi o uspješnom poslovnom čovjeku, iako takvog – nebi očekivala na šanku pred fajrunt. Bio je pravi džentlmen. Ponudio se da me odprati doma kroz park.

Pitao me što volim. „Znam, ne vidi se na meni, ali obožavam kuhati i razgovarati o hrani“ odgovorila sam i dodala kako je priprema hrane tema u kojoj se osjećam najsigurnije.
On je savjetnik ravnatelja gastro akademije otkrio mi je. Radi kao vanjski suradnik, školovao se u Parizu, kasnije u Moskvi i godinama radio kao profesor na Sveučilištu u Švicarskoj na katedri za molekularnu gastronomiju. Bila sam oduševljena što sam napokon upoznala nekoga tko tako strasveno voli isto što i ja. Zvučalo je nevjerojatno, ali povjerovala sam znajući da život piše najbolje priče. Kako je dalje tekao ugodan razgovor, moje srce se iz kaljuže vinulo u oblake, a tragove bolne prošlosti obrisale su zrake jutarnjeg sunca koje se probijalo kroz park. Razmijenili smo brojeve, dopisivali se cijeli dan i našli se iste večeri. Noć smo također proveli zajedno, u mom stanu pod svjetlošću svijeća izmjenjujući strast i nježnosti. Dugo smo razgovarali, a pred jutro si obećali vjernost. Gledao me kao nitko do tada. Uspoređivao me s boginjom. Žvučalo je nevjerojatno, ali njegov nježni pogled nije mogao lagati.

Na jednom od sljedećih susreta poklonio mi je recept za desert koji je Akademija u Švicarskoj pripremila Tajlandskoj princezi. Na žutom papiru, tiskan fontom kičaste kaligrafije. „Uživaj u ovome“ namignuo mi je. Prhko tijesto od sirovog kakaa preliveno čokoladnom kremom. Bila sam iznenađena. Očekivala sam nešto složenije za kraljevsku obitelj, ali što ja zapravo znam o visokoj gastronomiji, pomislila sam. Rastopljenu čokoladu preliti s pola litre hladnog mlijeka pomiješanog sa sto grama soli, pisalo je.

I povuko je damu na osamnest, mrtav ladan – pjevušila sam tog popodneva i neprestano iščitavala recept. Malo u sebi, pa na glas, zaljubljeno sam pjevala dok se rastopljena čokolada pretvarala u grudu u dodiru s hladnim mlijekom. Nije mi bilo jasno gdje sam pogriješila, ali ipak sam probala. Zgrozila se od slanosti i užasa, pa zbunjeno sve bacila u smeće.

Idući puta smo se ponovno našli u mom stanu. Pripremila sam ukusnu večeru uz vrhunsko vino koje sam čuvala za posebne prilike. Recept sam ostavila na kuhinji, iako mi je bilo neugodno namjeravala sam ga pitati u čemu je stvar, ali svaki puta kada bih pokušala on me prekinuo drugom temom. Dugo smo razgovarali uz večeru, dobro se napili i vodili ljubav nekoliko puta do jutra. Ležala sam mu na prsima i mazila po ramenu kada sam konačno pitala zašto je toliko soli u desertu.
„Soli?“ čudio se on.
„Da, soli“ rekla sam, „Znam da su sol i čokolada dobra kombinacija, ali nikako u ovom omjeru“
„O kakvoj soli ti pričaš, luđakinjo!“ Počeo se smijati.
„Pričam o sto grama soli iz princezinog recepta!“ Popizdila sam.
„Stani, stani, nećeš mi valjda reći da si stavila sol u kolač ludo jedna!“ Viknuo je kroz smijeh, snažno me zagrlio i počeo ljubiti po cijelom tijelu. Bila sam zapanjena, ali njegovi poljupci su me smirili. Vodili smo ljubav još jednom, a on se nije prestajao smijati. Smijao se i dok se oblačio i izlazio iz stana dok sam ja za njim gledala s tugom što odlazi. Iscrpljena sam zaspala i probudila se prazna. Tek kasnije popodne sam ponovno pogledala recept. Pisalo je sto grama šećera. Soli u receptu više nije bilo ni u tragovima.

Bila sam odlučna u tome da mu dam do znanja da me nasamario sljedeći puta kad ga vidim, ali nije se našao pravi trenutak za to jer je iskrsnuo važan posao zbog kojeg je morao otputovati u Dubai prvim letom.

Nikada se više nije pronašlo vrijeme za objašnjenje tog užasnog okusa u ustima jer se po njemu radilo o gluposti za koju on nema vremena. Moj život je jednostavan naspram njegovog. Neznam što su problemi i brijem gluposti. Nisam normalna i gubim dodir sa stvarnošću – nekoliko puta mi je ozbiljno rekao. Dio mene povjerovao je u to i zauvijek odbacio sva pitanja koja me tište. Odlučila sam mu pružiti nesebičnu podršku za sve izazove s kojima se nosio.

Puno je radio i često odlazio na poslovna putovanja u inozemstvo. Vraćao se na samo nekoliko dana mjesečno, a ja sam svaki puta pripremala raskošnu večeru za njega, iako sam predpostavljala da mu je vrhunskih namirnica i kombinacija preko glave. Mislila sam da zato i ne dobivam pohvalu za specijalitet, ako ništa drugo onda barem za trud. A doista sam se trudila oko hrane i nije mi bilo žao nabavljati skupe kamenice i vrhunske pjenušce. Servirati hranu na skupocjene tanjure s luksuznim priborom i ukrasima. Uvijek sam imala orginalnu prezentaciju i ni jednu ideju nisam ponovila.

S vremenom se moja strast prema hrani smanjila. Postala sam kritična. Kako prema sebi, tako i prema kvaliteti namirnica. Moje tijelo kao da je prestalo probavljati. Konstantno sam osjećala tupu bol u području želuca i bilo mi je naporno jesti. Međutim, i dalje sam se trudila lijepo kuhati za njega, misleći kako je zaslužio puno više i da takvog čovjeka teško može impresionirati laik poput mene.

Neki ljudi toliko gore u ljubavi da jednostavno ne mogu stalno davati – mislila sam. On je često bio rezerviran u komunikaciji dok je na poslovnom putu. Nedostajao mi je, ali tješila me činjenica da je on svjetski autoritet u gastronomiji i ljubav mog života, vjerovala sam da me voli iskreno i svim srcem.

Društvo s kojim sam izlazila kad smo se upoznali je otišlo svojim putem. Neki prijatelji su imali ljubomorne komentare na njega i našu vezu. Ostale nije bilo briga, ali poznanica iz diska koju sam nedavno srela zračila je nekom dobrom starom energijom, pa sam je pozvala na kavu. Dugo smo razgovarale opuštene i iskrene. Uljevala mi je povjerenje. Napokon mi je sinulo da već godinama nisam razgovarala s prijateljicom. Sljedeći dan sam otišla k njoj, jednom smo se našle na kavi, a onda sam je jednog petka pozvala k sebi na večeru. Iako sam joj već spomenula s kakvim čovjekom sam u vezi, ovaj puta sam pričala od početka do kraja i po prvi puta sve ovo izgovorila. Spomenula sam čak i sol koja je misteriozno nestala iz recepta.

Prijateljica je inzistirala da joj pokažem taj recept. Pronašla sam ga bez oklijevanja. Dugo je gledala u žuti papir i tekst pisan kičastom kaligrafijom, a u meni se rodio neki stari osjećaj i u glavi ponovno počeo odzvanjati Balaševićev stih: I povuko je damu na osamnest, mrtav ladan…

Njezino lice je iz podsmjeha počelo poprimati sve ozbiljniji izraz koji se na kraju zgrčio prema obrvama u žalostan pogled. Odložila je papir i rekla: „Draga, ovo je glupost. U rastopljenu čokoladu se nikada ne stavlja hladno mlijeko.“
„Znam.“  Odgovorila sam istog trena. Naravno da znam, to zna svatko tko je barem jednom pokušao napraviti kolač. Kako mi je to uspjelo promaknuti? Šok mi nije dopuštao da se pitam. Gledale smo se netremice cijelu vječnost, dok su se meni pred očima bistrile sve laži na koje me navukao.

Naglo me zabolio trbuh, a odmah zatim i glava. Okrenula sam se prema sudoperu, počela povraćati i glasno plakati dok mi je ona pridržavala kosu. Bila sam histerična i psovala, ali ostala sam stajati na nogama. Ponovno sam susrela njezin pogled.
„Kako je moguće?“ Pitala sam u nevjerici.
„To može razumjeti samo onaj tko je doživio“ rekla je polako, ne prestajući me blago gledati u oči. Čudno, ali odjednom sam osjetila neku novu snagu i sigurnost u trbuhu.

U meni se pojavila ugodna tišina. Nakon toliko godina, bila sam u miru. Bez imalo razmišljanja, sjela mi je spoznaja da sam od početka sve znala i da ću od sada slušati svoju intuiciju. Nakon nekoliko dana, obradovala me njegova poruka, a do sljedećeg susreta sam imala dovoljno vremena.

Ali, što ću mu skuhati – pitala sam se.
Ma nek’ jede govna! – naglas sam ispalila i počela se smijati.
Umirala sam od smijeha punih tjedan dana dok sam smišljala recept, skupljala izlučevine i razne gadosti po ulici. Nakon toliko vremena, napokon sam uživala u životu i naravno, pripremanju hrane za njega. Servirala sam mu specijalitet kuće – princezin kolač! S puno ruma i orahovca da prekriju smrad. Odrezala sam mu veliki komad. Pogledala ga u oči i uz široki osmijeh rekla: „Dragi, uživaj u ovome!“