Mladić

Pojavio se nenadano, u zoru pred zatvaranje diska nakon što su se svi moji prijatelji razišli. Kako sam tada prekinula dugogodišnju vezu, izlascima sam pokušavala nadoknaditi izgubljeno. Odlučila sam popiti još jedan viski kako bih otupila usamljenost koja me uporno trijeznila, pa polako preko parka prošetati do svog stana. Uzela sam piće, prešla pogledom po osvjetljenom podiju i srela njegove oči. Odmah mi je prišao. Ne sjećam se što je bilo prvo što je rekao, ali znam da me odmah osvojio inteligencijom jer se nije radilo o jeftinom uletu kakav bi obično imali pijani i napaljeni likovi. Bio je izrazito pristojan, gotovo markantan. Primjetila sam da se radi o uspješnom poslovnom čovjeku iako ga nebi očekivala na šanku pred fajrunt. Bio je pravi džentlmen. Ponudio se da me odprati doma kroz park. Što volim, pitao me. – Hranu. – Odgovorila sam. – Znam, ne vidi se na meni ali obožavam kuhati i razgovarati o hrani. Priprema hrane je tema u kojoj se osjećam najsigurnije. Mogla bih reći da je razgovor o hrani moja deviza… On je savjetnik ravnatelja gastro akademije otkrio mi je. Radi kao vanjski suradnik, školovao se u Parizu, kasnije u Moskvi i dugo godina radio kao profesor na Sveučilištu u Švicarskoj na katedri za molekularnu gastronomiju. Bila sam oduševljena što sam napokon upoznala nekoga tko tako strasveno voli isto što i ja. Zvučalo je nevjerojatno ali povjerovala sam, znajući da život piše najbolje priče. Na putu kući moje srce se iz kaljuže vinulo u oblake, a tragove tuge obrisale su zrake jutarnjeg sunca koje se probijalo kroz park. Razmijenili smo brojeve, dopisivali se cijeli dan i našli se iste večeri u parku. Noć smo također proveli zajedno, u mom stanu pod svjetlošću svijeća čvrsto zagrljeni izmjenjujući strast i nježnosti. Dugo smo razgovarali, a pred jutro si obećali vjernost do kraja života. Bila sam osupnuta količinom kemije među nama. Gledao me kao nitko do tada. Uspoređivao me s boginjom. Žvučalo je nevjerojatno, ali njegov duboki iskreni pogled nije mogao lagati. Na jednom od sljedećih susreta mi je poklonio recept za desert koji je Akademija u Švicarskoj pripremila Tajlandskoj princezi. Na žutom papiru, tiskan fontom kičaste kaligrafije. – Uživaj u ovome – namignuo mi je. Prhko tijesto od sirovog kakaa preliveno s čokoladnom kremom. Bila sam iznenađena. Očekivala sam nešto grandioznije za kraljevsku obitelj, ali što ja zapravo znam o visokoj gastronomiji – pomislila sam. Čokoladu je trebalo otopiti na pari i preliti s pola litre hladnog mlijeka umiješanog sa 100 grama kuhinjske soli. I povuko je damu na osamnest, mrtav ladan – pjevušila sam tog popodneva i neprestano iščitavala recept. Malo u sebi, pa na glas,  neumorno sam pjevala i istovremeno kao neprijatelja odbacivala svaku misao, dok se rastopljena čokolada pretvarala u grudu u dodiru s hladnim mlijekom. Nije mi bilo jasno gdje sam pogriješila, ali ipak sam probala. Zgrozila se od slanosti i užasa pa zbunjeno sve bacila u smeće. Idući puta smo se ponovno našli u mom stanu. Pripremila sam ukusnu večeru uz vrhunsko vino koje sam čuvala za posebne prilike. Recept sam ostavila na kuhinji s namjerom da ga pitam u čemu je stvar, ali svaki puta kada bih pokušala on me prekinuo s drugom temom. Dugo smo razgovarali uz večeru, dobro se napili i vodili ljubav nekoliko puta do jutra. Ležala sam mu na prsima i mazila po ramenu kada sam konačno pitala zašto je toliko soli u desertu. – Soli? – čudio se on. – Da, soli – rekla sam ja – Znam da su sol i čokolada dobra kombinacija ali nikako u ovom omjeru. – O kakvoj soli ti pričaš, luđakinjo? – počeo se smijati. – Pričam o sto grama soli iz princezinog recepta! – popizdila sam. – Stani, stani… Nećeš mi valjda reći da si stavila sol u kolač, ludo jedna! – viknuo je kroz smijeh, snažno me zagrlio i počeo ljubiti po cijelom tijelu. Bila sam potpuno zbunjena ali njegovi poljupci odvraćali su me od tog osjećaja. Vodili smo ljubav još jednom, a on se nije prestajao smijati. Smijao se i dok se oblačio i izlazio iz stana dok sam ja za njim gledala s tugom što odlazi. Iscrpljena sam zaspala i probudila se prazna. Tek kasnije popodne sam ponovno pogledala recept. Pisalo je 100 grama šećera. Soli u receptu više nije bilo ni u tragovima. Bila sam odlučna u tome da mu dam do znanja da me nasamario sljedeći puta kad ga vidim, ali taj put nije bio pravi trenutak za to jer je iskrsnuo važan posao zbog kojeg je morao otputovati u Dubai prvim letom. Nikada se više nije našao trenutak da mi objasni taj užasni okus u ustima jer se radilo o gluposti za koju on nije imao vremena. Moj život bio je jednostavan naspram njegovog. Ja nemam pojma što su problemi i brijem gluposti koje smaraju. Nisam normalna i gubim dodir sa stvarnošću – nekoliko puta mi je ozbiljno rekao. Dio mene povjerovao je u to i zauvijek odbacio sva pitanja koja me tište. Odlučila sam mu pružiti nesebičnu podršku za sve poslovne izazove s kojima se nosio. Puno je radio i često odlazio na poslovna putovanja u inozemstvo. Vraćao se na samo nekoliko dana mjesečno, a ja sam svaki puta pripremala raskošnu večeru za njega, iako sam predpostavljala da mu je vrhunskih namirnica i kombinacija preko glave. Mislila sam da zato i ne dobivam pohvalu za specijalitet, ako ništa drugo onda barem za trud. A doista sam se trudila oko hrane, i nije mi bilo žao nabavljati skupe kamenice i vrhunske pjenušce. Servirati hranu na skupocjene tanjure s luksuznim priborom i ukrasima. Uvijek sam imala orginalnu prezentaciju, i ni jednu ideju nisam ponovila. S godinama se moja strast prema hrani pomalo smanjila. Postala sam kritična kako prema sebi tako i prema kvaliteti namirnica. Moje tijelo kao da je prestalo probavljati. Konstantno sam osjećala tupu bol u području želuca i bilo mi je naporno jesti. Postalo mi je naporno i kuhati, ali ipak sam se trudila zbog njega, misleći kako je on zaslužio puno više i da takvog čovjeka teško može impresionirati laik poput mene. Neki ljudi toliko gore u strasti da jednostavno ne mogu stalno davati – mislila sam. On je često bio rezerviran u komunikaciji samnom dok je na poslovnom putu. Nedostajao mi je, ali tješila me činjenica da je on svjetski autoritet u gastronomiji i ljubav mog života, koji kada me ljubi čini to iskreno i svim srcem. Kroz godine sam izgubila prijatelje s kojima sam izlazila kada smo se upoznali. Neki od njih su imali ljubomorne komentare na njega i našu vezu. Ostali su otišli svojim putem. Ali poznanica iz diska koju sam nedavno srela je zračila nekom dobrom starom energijom pa sam ju pozvala na kavu. Dugo smo razgovarale opuštene i iskrene. Uljevala mi je povjerenje. Napokon mi je sinulo da već godinama nisam razgovarala s prijateljicom. Sljedeći dan sam ja otišla k njoj, jednom smo se našle na kavi, a onda sam ju jednog petka pozvala k sebi na večeru. Iako sam joj već spomenula s kakvim čovjekom sam u vezi, ovaj puta sam pričala od početka do kraja i možda po prvi puta izgovorila što nosim na duši. Sve ovo sam joj rekla, čak i za sol koja je misteriozno nestala iz recepta. Prijateljica je inzistirala da pronađem taj recept i pokažem joj. Pronašla sam ga bez oklijevanja. Ona je dugo gledala u žuti papir i tekst pisan kičastom kaligrafijom, a u meni se rodio neki stari osjećaj i ponovno je počeo odzvanjati Balaševićev stih: I povuko je damu na osamnest, mrtav ladan… Njezino lice je iz podsmjeha počelo poprimati sve ozbiljniji izraz, koji se na kraju zgrčio prema obrvama u žalostan pogled. Odložila je papir i rekla – Draga, ovo je glupost. U rastopljenu čokoladu se nikada ne stavlja hladno mlijeko. – Znam – rekla sam istog trena. Naravno da znam, to zna svatko tko je barem jednom pokušao napraviti kolač. Kako mi je to uspjelo promaknuti – šok mi nije dopuštao da se pitam. Gledale smo se netremice cijelu vječnost, dok su se meni pred očima bistrile sve laži na koje me navukao. Naglo me zabolio trbuh, a odma za njim i glava. Okrenula sam se prema sudoperu, počela povraćati i glasno plakati dok mi je ona pridržavala kosu. Bila sam histerična i psovala, ali ostala sam stajati na nogama. Ponovno sam se susrela s njenim pogledom. – Kako je moguće? – Pitala sam u nevjerici. – To može razumjeti samo onaj tko je doživio – rekla je polako, ne prestajući me blago gledati u oči. Čudno, ali odjednom sam osjetila neku novu snagu i sigurnost u trbuhu. U meni se pojavila ugodna tišina. Nakon toliko godina, bila sam u miru. Bez imalo razmišljanja, sjela mi je spoznaja da sam od početka sve znala i da ću od sada slušati svoju intuiciju. Nakon nekoliko dana, obradovala me njegova poruka, a do sljedećeg susreta sam imala dovoljno vremena. Ali, što ću mu skuhati – pitala sam se. Nek’ jede govna! – naglas sam ispalila i počela se smijati. Doslovno, valjala sam se od smijeha punih tjedan dana dok sam smišljala recept koji ću mu pripremiti. Bilo je komično i dok sam skupljala izlučevine i razne gadosti po ulici. Držala sam se za trbuh i jedva dolazila do daha dok sam se glasno i iskreno smijala sama sa sobom. Nakon toliko godina, napokon sam uživala u životu i naravno, pripremanju hrane za njega. Servirala sam mu specijalitet kuće – princezin kolač! S puno ruma i orahovca da prekriju smrad. Odrezala sam mu veliki komad. Pogledala ga u oči, i uz široki osmijeh rekla – Dragi, uživaj u ovome!