Podijeli

Mladić
Pojavio se nenadano, u zoru pred zatvaranje diska nakon što su se svi moji
prijatelji razišli. Kako sam tada prekinula dugogodišnju vezu, izlascima sam
pokušavala nadoknaditi izgubljeno. Odlučila sam popiti još jedan viski kako bih
otupila usamljenost koja me uporno trijeznila, pa polako preko parka prošetati
do svog stana. Uzela sam piće, prešla pogledom po osvjetljenom podiju i srela
njegove oči.
Odmah mi je prišao. Ne sjećam se što je bilo prvo što je rekao, ali znam da
me odmah osvojio inteligencijom jer se nije radilo o jeftinom uletu kakav bi
obično imali pijani i napaljeni likovi. Bio je izrazito pristojan, gotovo
markantan. Primjetila sam da se radi o uspješnom poslovnom čovjeku iako ga nebi
očekivala na šanku pred fajrunt. Bio je pravi džentlmen. Ponudio se da me
odprati doma kroz park.
Što volim, pitao me. – Hranu. – Odgovorila sam.
– Znam, ne vidi se na meni ali obožavam kuhati i razgovarati o hrani. Priprema
hrane je tema u kojoj se osjećam najsigurnije. Mogla bih reći da je razgovor o
hrani moja deviza…
On je savjetnik ravnatelja gastro akademije otkrio mi je. Radi kao vanjski
suradnik, školovao se u Parizu, kasnije u Moskvi i dugo godina radio kao
profesor na Sveučilištu u Švicarskoj na katedri za molekularnu gastronomiju.
Bila sam oduševljena što sam napokon upoznala nekoga tko tako strasveno voli
isto što i ja. Zvučalo je nevjerojatno ali povjerovala sam, znajući da život
piše najbolje priče.
Na putu kući moje srce se iz kaljuže vinulo u oblake, a tragove tuge obrisale
su zrake jutarnjeg sunca koje se probijalo kroz park. Razmijenili smo brojeve,
dopisivali se cijeli dan i našli se iste večeri u parku. Noć smo također
proveli zajedno, u mom stanu pod svjetlošću svijeća čvrsto zagrljeni
izmjenjujući strast i nježnosti. Dugo smo razgovarali, a pred jutro si obećali
vjernost do kraja života. Bila sam osupnuta količinom kemije među nama. Gledao
me kao nitko do tada. Uspoređivao me s boginjom. Žvučalo je nevjerojatno, ali
njegov duboki iskreni pogled nije mogao lagati.
Na jednom od sljedećih susreta mi je poklonio recept za desert koji je
Akademija u Švicarskoj pripremila Tajlandskoj princezi. Na žutom papiru, tiskan
fontom kičaste kaligrafije. – Uživaj u ovome – namignuo mi je. Prhko tijesto od
sirovog kakaa preliveno s čokoladnom kremom. Bila sam iznenađena. Očekivala sam
nešto grandioznije za kraljevsku obitelj, ali što ja zapravo znam o visokoj
gastronomiji – pomislila sam. Čokoladu je trebalo otopiti na pari i preliti s
pola litre hladnog mlijeka umiješanog sa 100 grama kuhinjske soli.
I povuko je damu na osamnest, mrtav ladan – pjevušila sam tog
popodneva i neprestano iščitavala recept. Malo u sebi, pa na glas, neumorno
sam pjevala i istovremeno kao neprijatelja odbacivala svaku misao, dok se
rastopljena čokolada pretvarala u grudu u dodiru s hladnim mlijekom. Nije mi
bilo jasno gdje sam pogriješila, ali ipak sam probala. Zgrozila se od slanosti
i užasa pa zbunjeno sve bacila u smeće.
Idući puta smo se ponovno našli u mom stanu. Pripremila sam ukusnu večeru uz
vrhunsko vino koje sam čuvala za posebne prilike. Recept sam ostavila na
kuhinji s namjerom da ga pitam u čemu je stvar, ali svaki puta kada bih
pokušala on me prekinuo s drugom temom. Dugo smo razgovarali uz večeru, dobro
se napili i vodili ljubav nekoliko puta do jutra. Ležala sam mu na prsima i
mazila po ramenu kada sam konačno pitala zašto je toliko soli u desertu.
– Soli? – čudio se on.
– Da, soli – rekla sam ja – Znam da su sol i čokolada dobra kombinacija ali
nikako u ovom omjeru.
– O kakvoj soli ti pričaš, luđakinjo? – počeo se smijati.
– Pričam o sto grama soli iz princezinog recepta! – popizdila sam.
– Stani, stani… Nećeš mi valjda reći da si stavila sol u kolač, ludo jedna! –
viknuo je kroz smijeh, snažno me zagrlio i počeo ljubiti po cijelom tijelu.
Bila sam potpuno zbunjena ali njegovi poljupci odvraćali su me od tog osjećaja.
Vodili smo ljubav još jednom, a on se nije prestajao smijati. Smijao se i dok
se oblačio i izlazio iz stana dok sam ja za njim gledala s tugom što odlazi.
Iscrpljena sam zaspala i probudila se prazna. Tek kasnije popodne sam ponovno
pogledala recept. Pisalo je 100 grama šećera. Soli u receptu više nije bilo ni
u tragovima.
Bila sam odlučna u tome da mu dam do znanja da me nasamario sljedeći puta
kad ga vidim, ali taj put nije bio pravi trenutak za to jer je iskrsnuo važan
posao zbog kojeg je morao otputovati u Dubai prvim letom.
Nikada se više nije našao trenutak da mi objasni taj užasni okus u ustima
jer se radilo o gluposti za koju on nije imao vremena. Moj život bio je
jednostavan naspram njegovog. Ja nemam pojma što su problemi i brijem gluposti
koje smaraju. Nisam normalna i gubim dodir sa stvarnošću – nekoliko puta mi je
ozbiljno rekao. Dio mene povjerovao je u to i zauvijek odbacio sva pitanja koja
me tište. Odlučila sam mu pružiti nesebičnu podršku za sve poslovne izazove s
kojima se nosio.
Puno je radio i često odlazio na poslovna putovanja u inozemstvo. Vraćao se
na samo nekoliko dana mjesečno, a ja sam svaki puta pripremala raskošnu večeru
za njega, iako sam predpostavljala da mu je vrhunskih namirnica i kombinacija
preko glave. Mislila sam da zato i ne dobivam pohvalu za specijalitet, ako
ništa drugo onda barem za trud. A doista sam se trudila oko hrane, i nije mi
bilo žao nabavljati skupe kamenice i vrhunske pjenušce. Servirati hranu na
skupocjene tanjure s luksuznim priborom i ukrasima. Uvijek sam imala orginalnu
prezentaciju, i ni jednu ideju nisam ponovila.
S godinama se moja strast prema hrani pomalo smanjila. Postala sam kritična
kako prema sebi tako i prema kvaliteti namirnica. Moje tijelo kao da je
prestalo probavljati. Konstantno sam osjećala tupu bol u području želuca i bilo
mi je naporno jesti. Postalo mi je naporno i kuhati, ali ipak sam se trudila
zbog njega, misleći kako je on zaslužio puno više i da takvog čovjeka teško
može impresionirati laik poput mene.
Neki ljudi toliko gore u strasti da jednostavno ne mogu stalno davati –
mislila sam. On je često bio rezerviran u komunikaciji samnom dok je na
poslovnom putu. Nedostajao mi je, ali tješila me činjenica da je on svjetski
autoritet u gastronomiji i ljubav mog života, koji kada me ljubi čini to
iskreno i svim srcem.
Kroz godine sam izgubila prijatelje s kojima sam izlazila kada smo se
upoznali. Neki od njih su imali ljubomorne komentare na njega i našu vezu.
Ostali su otišli svojim putem. Ali poznanica iz diska koju sam nedavno srela je
zračila nekom dobrom starom energijom pa sam ju pozvala na kavu.
Dugo smo razgovarale opuštene i iskrene. Uljevala mi je povjerenje. Napokon mi
je sinulo da već godinama nisam razgovarala s prijateljicom. Sljedeći dan sam
ja otišla k njoj, jednom smo se našle na kavi, a onda sam ju jednog petka
pozvala k sebi na večeru.
Iako sam joj već spomenula s kakvim čovjekom sam u vezi, ovaj puta sam pričala
od početka do kraja i možda po prvi puta izgovorila što nosim na duši. Sve ovo
sam joj rekla, čak i za sol koja je misteriozno nestala iz recepta.
Prijateljica je inzistirala da pronađem taj recept i pokažem joj. Pronašla
sam ga bez oklijevanja. Ona je dugo gledala u žuti papir i tekst pisan kičastom
kaligrafijom, a u meni se rodio neki stari osjećaj i ponovno je počeo
odzvanjati Balaševićev stih: I povuko je damu na osamnest, mrtav ladan…
Njezino lice je iz podsmjeha počelo poprimati sve ozbiljniji izraz, koji se
na kraju zgrčio prema obrvama u žalostan pogled. Odložila je papir i rekla
– Draga, ovo je glupost. U rastopljenu čokoladu se nikada ne stavlja hladno mlijeko.
– Znam – rekla sam istog trena.
Naravno da znam, to zna svatko tko je barem jednom pokušao napraviti kolač.
Kako mi je to uspjelo promaknuti – šok mi nije dopuštao da se pitam. Gledale
smo se netremice cijelu vječnost, dok su se meni pred očima bistrile sve laži
na koje me navukao.
Naglo me zabolio trbuh, a odma za njim i glava. Okrenula sam se prema
sudoperu, počela povraćati i glasno plakati dok mi je ona pridržavala kosu.
Bila sam histerična i psovala, ali ostala sam stajati na nogama. Ponovno sam se
susrela s njenim pogledom.
– Kako je moguće? – Pitala sam u nevjerici.
– To može razumjeti samo onaj tko je doživio – rekla je polako, ne prestajući
me blago gledati u oči. Čudno, ali odjednom sam osjetila neku novu snagu i
sigurnost u trbuhu.
U meni se pojavila ugodna tišina. Nakon toliko godina, bila sam u miru. Bez
imalo razmišljanja, sjela mi je spoznaja da sam od početka sve znala i da ću od
sada slušati svoju intuiciju.
Nakon nekoliko dana, obradovala me njegova poruka, a do sljedećeg susreta sam
imala dovoljno vremena.
Ali, što ću mu skuhati – pitala sam se.
Nek’ jede govna! – naglas sam ispalila i počela se smijati.
Doslovno, valjala sam se od smijeha punih tjedan dana dok sam smišljala recept
koji ću mu pripremiti. Bilo je komično i dok sam skupljala izlučevine i razne
gadosti po ulici. Držala sam se za trbuh i jedva dolazila do daha dok sam se
glasno i iskreno smijala sama sa sobom. Nakon toliko godina, napokon sam
uživala u životu i naravno, pripremanju hrane za njega.
Servirala sam mu specijalitet kuće – princezin kolač! S puno ruma i orahovca da
prekriju smrad.
Odrezala sam mu veliki komad.
Pogledala ga u oči, i uz široki osmijeh rekla – Dragi, uživaj u ovome!
0 comments on “Mladić”Add yours →