RAJ, I ONA

RAJ, I ONA

Šetala je kroz plićak i promatrala plimu kako se povlači u dugim, sporim valovima. Trbuh ju je bolio od gladi, a koljena su joj klecala od slabosti. Žene u haljinama, glava pokrivenih svilenim maramama do pasa su stajale u moru. Djevojčice su se igrale u plićaku, također potpuno odjevene. Vidljiva su im bila samo stopala, dlanovi i lica. Usprkos dječjem smijehu i igri, u zraku je bilo jasno da je vrijeme tišine i odmora. Egzotični prizori su je lako odvraćali od šoka koji je nju i troje suputnika dočekao kada su tog popodneva pristali na plažu. Na pitanje što ima za jesti, Aarif, vozač glisera odgovorio je da od 16 do 19 sati na otoku ništa ne radi. Putovanje im je bilo pri kraju. Došli su na rajski otok uživati zadnja četiri dana. Otok Kapas doista je bio rajski. Na početku mu je laskala, na kraju priče, i sam otok je to potvrdio…

„Jesi osušila odjeću?“ S leđa joj je prišao Aarif, jer zbog valova nije mogao pristati uz mol, pa su morali izaći iz glisera u doboki plićak i torbe nositi u rukama.
„Eno je suši se na trijemu sojenice“ odgovorila je.
„Nije lako s onako velikom torbom“ zadirkivao je.
Nije joj bilo do šale, zanimali su je odgovori, pa je pitala zašto je sve zatvoreno do sedam na večer.
„Otok Kapas dio je Malezijskog Sultanata Države Terengganu i na snazi su islamski zakoni“ rekao je. „Nije svugdje tako, ali ovdje na Kapasu od 16 do 19 sati po Zakonu ništa ne smije raditi.“
Zanimljivo, pomislila je. Dok se pripremala za put savjesno je proučavala iskustva putnika o detaljima pojedinog mjesta koje su posjetili. Otok Kapas je na temelju nekoliko pročitanih rečenica okarakterizirala kao raj na zemlji. Savršen za kraj putovanja, nakon provedenih dana i noći s lokalcima, u džunglama, bez osnovnih higijenskih uvjeta, otok je djelovao kao sjajno mjesto za pravi europski hedonizam. Nasmiješila se Aarifu i pitala gdje se može dobro večerati i popiti pivo.
„Radi samo jedan bar“ pokazao je rukom prema drvenim terasama.
„Možeš dobro pojesti za male novce, a pivo kupiti u dućanu i popiti na plaži. Ja živim ovdje tijekom ljeta i ne dovodim često turiste. Sve su ovo lokalci ili vlasnici objekata. Moja kuća je niže uz plažu i tu boravim s obitelji. Volimo imati mir na otoku.“
„Vjerujem.“ Rekla je iskreno, gledajući prema koraljnom grebenu koji je u tirkiznom moru izgledao kao tamna fleka.
„Uživajte.“ Rekao je kao pozdrav i nastavio hodati bos po mokrom pijesku.

I Ona je nastavila hodati obalom. Disala je duboko, kao da se nada da će joj zrak i sunce utažiti glad. To jutro su kasno ustali i nisu stigli doručkovati. U žurbi su se posvađali i gotovo zakasnili na autobus. Aarif ih je zabrinuto čekao na obali i zbog previsokih valova jedva dovezao do otoka. Ostatke hrane koje su imali, taj dan su negdje po putu izgubili.

Glad je vjerojatno najteži osjećaj koji čovjek može doživjeti, mislila je, jer osim fizičkog osjećaja tu je i emotivna bol u obliku poniženja, nemoći, pa čak i izdaje.

Kada je došla do sojenice, ekipa je bila dobro raspoložena. Smijali su se uz pronađene ostatke viskija u nečijoj torbi. Odmah su joj pružili bocu da popije zadnje gutljaje. Popila je na iskap, sretna što se bliži večera.

Napokon su zauzeli stol pod palmama. Već histerični od gladi, sprdali su se na račun lokalaca i mjesta. Možda bezobrazno, ali ne i zlonamjerno, samo brutalno iskreno. Kada je napokon došao konobar, napali su ga pitanjima o detaljima pojedinog jela koje se nudilo. Tako glasni i gladni nisu mu bili simpatični.
Kada je došla hrana shvatili su da je sve pogrešno donio. Nisu dobili što su naručili. Muški dio ekipe je glasno i tipično zagrebački opsovao, na što je konobar hladno pokupio hranu koju je donio, ljutito rukom pokazao i viknuo „Van!“
„Van stoko! Ovdje se tako ne ponaša!“ Izderao se i vlasnik lokala.
Ona je protrnula od šoka.
Svi prisutni su počeli vikati.
Uz obostrane psovke i galamu otišli su iz restorana prema dućanu po pivo. Komentirali su kako im jedino alkohol preostaje. Ako ne mogu jesti, bit će četiri dana pijani na otoku. Ona je u sekundi odlučila odmah kupiti hranu za sva četiri dana i ne misliti više na to.

Dućan se nalazio u blizini njihovog smještaja. Ali, radilo se o maloj bajtici s hladnjakom i tri poluprazne police čipsa. Dok su se s nevjericom pogledavali, iza leđa ponovno se stvorio Aarif. „Što je bilo?“ upitao je. Ona je bila očajna. Progutala je knedlu i pitala:
„Zar ovdje nemate pravilo da je gost uvijek u pravu?“
Arif se blago nasmiješio i s izdahom odgovorio: „Poštovanje i poniznost ovdje otvaraju vrata. Trebate pokazati zahvalnost čovjeku koji vam je pripremio hranu.“  
Zatim je pogledao njezine suzne oči, primio ju za ruku i dodao: „Hajde, u mom domu ste dobrodošli. Za večeru je riža s inćunima. Slobodno si donesite pivo i popijte ga na mojim ležaljkama. Hajde!“ Vedro se nasmijao. „Vi ste moji gosti!“ Raširio je ruke i zagrljajem ih svih četvero poveo u smjeru svog dvorišta.

U improviziranoj vanjskoj kuhinji, njegova žena je pripremala suhe i svježe inćune u woku sa začinima i ljutkastim umakom. Sjeli su za stol bez riječi, napokon su bili u tišini taj dan. U rižu je umiješala šaku svježeg korijandera. Topla aroma širila se oko njih.

Mjesec se skrivao iza oblaka, u pijesku je gorila vatra, a nebom su poletjeli flying fox šišmiši, jedni od najvećih na svijetu. Korijander, primjetila je, miris svih tržnica u jugoistočnoj Aziji. Dakle, tako miriše raj – s divljenjem i olakšanjem je pomislila.

Zagrabila je vilicom vrh pržene riže s inćunima. U mirisu i slatkoći prvog zalogaja spoznala je pikantnu istinu da se novcem ne može kupiti hrana u raju. Čak ni ako je taj raj na zemlji. Među ljudima.

Podijeli

0 comments on “RAJ, I ONAAdd yours →

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *