• Pineapple juice
• Riža, jaja i piletina
• Leptiri veličine ptica

Smjestili smo se u selo na rubu nacionalnog parka najstarije džungle na svijetu. Večerali smo na drvenom splavu s ostalih nekoliko gostiju. Sok od ananasa bio je slađi i žući od onog na koji smo navikli, poslužen s puno leda u trošnim plastičnim čašama opranim u vodi iz rijeke.
Na središnjem stolu pod lampama plave svjetlosti hladila se sitna i mišićava piletina u umacima. Riža. Zeleno lisnato i korijenasto povrće kratko skuhano u pilećem temeljcu poznatog mirisa, skrivenog dobro pogođenim slatkim i slanim začinima.

Sve kuhinje u selu mirisom su podsjećale na dvorišta nakon klanja pilića. Kao da se u istom loncu pile čistilo i kuhalo. Dobro sam se osjećala od spoznaje da jedemo piletinu koja se hranila biljem iz džungle. Jeli smo i jaja tih kokoši, pečena u woku u dubokom ulju od palme. Bili smo gladni onako kako samo putnici mogu biti. Hranili smo se doživljajima dok nas je ljuljala rijeka i spušteni pogledi zaboravljenih mještana.

Životinjice čiji je to dom su vodile svoju brigu. Puno ih je u tom loncu od džungle za koji se molim da mu prilaze samo oni koji osjećaju duboku zahvalnost i ljubav prema životu.

Sutradan sočan umak i suha riža iz stiropora. U velikim zalogajima gladi, vrućine i početnog umora, vozili smo se kroz mutnu i plitku rijeku dok je džungla oko nas rasla. Krdo vodenih bivola preživalo je svoj, a mi svoj drugi obrok u danu koji je sve nas još jučer pojeo.

Dan ranije, na putu prema šumskim špiljama u blizini sela, Taman Negara nas je pozdravila vikom velikih gibona i kratkim prizorom tih plemenitih životinja u visokim krošnjama.
To su bile jedine velike životinje koje su naše trome oči uspjele vidjeti, dok su pratile svaki korak na stazi kroz korijenje, debla i niske biljke. Hodali smo stazom malih kukaca koji žive pod zemljom.

• 

• 

• 

•