RECEPT ZA DUŠU

• Nešto hrane
• Malo vode

U jutro, bez loše navike, zategnem tenisice, i krenem šumom.
Hodam.
Ne sklanjam se od vjetra, ne opirem mu se.
Pustim da me vodi.
Ni sebi se ne opirem.
Pa tiha, odjednom, postanem dio šume.
Postanem potok što ne zna svoj put ali ipak teče bez stajanja.
Noge me same skrenu s puta do stijene.
Sjednem uz vodu i uživam u svom obroku.
Šuma postaje raskošna trpeza.
I sve što osjetim, sve oko mene pretvara se u žuto lišće koje je sada i zemlja i nebo.

I ja se stapam u tople boje i šumske sjene.
Čak i vrijeme postaje moja sunčana zlatna blagovaonica.
Uranjam u hladni potok da mi poteče kroz kosti,
dok bistar svjetluca kao vatrica.
I odjednom, sve oko mene pucketa.
I grije.
Probaj, pa ćeš vidjeti.