Element zemlja (Gdje? Imanje.)

Zoorkhaneh ritual u Yazdu

• Zurkana
• Pahlevani,
• Moršed

Zoorkaneh ritual je drevna perzijska borilačka vještina s elementima gimnastike, vježbi snage, izdržljivosti, koordinacije i hrvanja. Jednako važni elementi treninga su duhovnost, moral, vjera, umjetnost, glazba i književnost. Nekada je bio trening za ratnike, a zadržao se i danas diljem Irana kao zadivljujuća disciplina njihovih Pahlevana (heroja). Posjetila sam ga u Yazdu, te u njemu prepoznala recept u kojem su ispisani sastojci iranskog duha.

Zurkana je kupolasta podrumska zgrada. Ulaz u zurkanu s ulice su niska vrata za koja svatko tko ulazi mora pognuti glavu kao znak poniznosti. Baš poput čempresa – svetog simbola poniznosti čija je krošnja najviša od svih, ali savijena pri vrhu. Trening se održava u kružnoj dvorani gdje Pahlevane vježbaju stojeći u krugu koji je ispod nivoa Moršeda – obično starijeg čovjeka i gnostika koji vodi ritam treninga uz bubanj i stihove drevne perzijske i sufi poezije. Njegov povišeni položaj u odnosu na Pahlevane ponovno predstavlja vrijednosti kojima je plemenito stremiti. Kao u stihu koji se često pjeva tijekom treninga: Ako želite znanje, naučite poniznost. Rijeke nikada neće navodnjavati gorja (Kantz ol-Hagaig).

Jedna od tradicija u zurkanama je Golrizan (bacanje cvijeća) – Ceremonija koja se održava u svrhu pomoći nekome tko je u potrebi. Osoba kojoj je potrebna pomoć može odlučiti ostati anonimna, što u zajednici sklanja nagalasak s pojedinca i stavlja ga na dobrobit svih. Tada se u zurkanu naplaćuje donacjia za ulaz i svatko može sudjelovati u ceremoniji. Svaki cvijet predstavlja gestu radosti i sreće, simbolizirajući kolektivnu podršku koja lije poput kiše.

Ali, element zemlja je najdublji i sadrži mnogo slojeva. Sastoji se od svega što ima sačuvanu vrijednost i oblik. Poput sušenog voća. Kao taj prekrasni Yazd, u samom središtu Irana sa svojim karavan-sarajima koje i dalje posjećuju putnici. Grad se nalazi između dvije pustinje i jedan je od važnijih na putu svile. Zovu ga i grad vjetrotornjeva, a ispod zemlje je isprepleten kanalima za vodu koja dolazi s glečera ili vrhova obližnjih planina. Izgrađen od ćerpića s uskim ulicama, visokim zidovima i prostranim terasama na ravnim krovovima.

Već je bio pao mrak kada smo sjeli na jednu od tih terasa. Pili smo sok od svježeg nara i gledali prema osvjetljenim tornjevima, kupolama u svim bojama i susjednim terasama, ljudima i hranom na pladnjevima.

Tih dana je već prošao četrdeseti dan krvavih prosvjeda zbog ubojstva djevojke koja je odbila nositi hidžab na javnom mjestu. Životi su se svakodnevno gubili zbog ograničavanja sloboda. Unatoč kaosu, njihov odgoj se i dalje odražavao kao najpristojnija poniznost.

Promatrala sam mladu iranku. Imala je široku auru oko sebe. Autentične crte lica, dugu tamnu kosu i vrlo malo šminke. Na njezinoj odjeći prevladavala je crvena boja. Nosila je tanki šal opušteno prebačen preko ramena. Kad joj je domaćin donio pladanj s čajem i kolačima ona je prekinula svoje misli i nježno s obje ruke pokrila glavu šalom. Njezina gesta se činila kao graciozna molitva, no bila je mnogo dublja od molitve. Bio je to naklon. Jednostavan i lijep, ponizan i iskren. Trenutak u kojem je hidžab predstavio ono najljepše na ženi.

Upoznali smo mnogo ljudi. Rado su nam prilazili i izražavali dobrodošlicu. Vodili nas na tisuće kilometara kroz svoju zemlju prošivenu industrijskim pogonima i netaknutom prirodom. Žene su bacale vodu za nama kada bismo izlazili iz smještaja i kretali na put dalje kroz sve veće krajnosti, u čijim predgrađima na širokim avenijama su bradati polugoli mršavi muškarci kadili tamjanom promet koji je ulazio u grad kako zli duhovi nebi narušili mir i blagostanje. Možda ono najupečatljivije u irancima je dosljednost. Čitala sam o nestvarnom dostojanstvu i hrabrosti koju su potvrđivali njihovi ratni mučitelji. Imala sam dojam da su se u svijetu straha svega prestali bojati. U svetištima njihovih Imama, pored ulaznih vrata stajale su slike boraca poginulih u Siriji. Urezao mi se u pamćenje jedan široki mladi osmjeh i dva oka puna radosti koja su sada samo žalosna potvrda besmisla. Doista, čega još da se oni boje?

Podijeli