Element zrak (Zašto? Način.)

Perzijski Tahdig

Riža:

• Dvije i pol šalice basmati riže
• Žličica soli
• Dovoljno vode da pokrije rižu dok se kuha

Korica:

• Pola šalice kipuće vode
• Malo praha šafrana
• Dvije žlice masla
• Četiri žlice suncokretovog ulja

Došli smo u Hirkanijsku šumu koja je stara je između 25 i 50 mil. godina. Preživjela je ledena doba i geološke promjene, pa djeluje neosvojivo – poput dvorca Rudkhan koji se nalazi u njoj. Do njega smo prešli više od tisuću stepenica uz živahne brzace rijeke. Dan je bio potpuno prekriven oblacima, a kiša je povremeno gusto i tiho padala. Na stazi su nas krošnje štitile od kapi, dok su se s terasa postavljenih iznad padine širili topli mirisi. Slani, slatki i aromatični.

Juhe, gulaši i umaci, čaj, slatkiši i rukotvorine. Svuda oko nas bili su prodavači, cvrkutavo šarenilo, mnoštvo ljudi, svirači, pa trenuci tišine pokraj slapova. Hodajući prema vrhu i spuštajući se u podnožje, kao i obično u planinama osjećala sam se kao trag na dnu lonca. Manja od mrava. Glavom prema dolje gledala sam pod svoje noge i promatrala noge ljudi koji su tuda prolazili, tek povremeno obraćajući pažnju na šarenilo oko sebe i prisutnost nečega što me čuva dok hodam po skliskim stijenama.

Nakon četverosatne ekspedicije i vremena provedenog u utvrdi gdje smo se skrivali od pljuska, došlo je vrijeme za ručak. Mokri kao miševi ušli smo u jedan od drvenih restorana u podnožju i zauzeli cijeli gornji kat. Domaćin nam je neprimjetno dok smo oblačili suhu odjeću servirao čaj. Svi smo s obje ruke primili šalice i približili ih licu da nas ugrije.

Jeli smo neizostavni kebab, barbari naan, luk, pečenu rajčicu, ayran i gulaš od povrća posut sjemenkama nara uz prilog Perzijske Tahdig riže iz recepta.

Nešto tako jednostavno kao što je riža, pripremljena neobičnom tehnikom postala je slikarsko platno. Predamnom je bila jasna slika poante hodanja planinom i osvajanja vrha. Sati i sati na dnu lonca kako bih na kraju sve ono što postružem u trenucima kada nemam krila samo okrenula na površinu.

Jela sam polako i zadnja završila. Još dok sam se brisala ubrusom pitala sam našeg dobrog vodiča Aškana tko je Džin u Islamu?
Njegov odgovor bio je zabavan:
„Svašta može biti džin“ započeo je, a drvena daska naslonjača se oglasila nakon što je dodao – „On je uvijek s nama.“

Dobar tek živote – pomislila sam tog trena, osjećajući poput zdravog osjećaja sitosti svaki korak koji sam taj dan napravila. Jer bezbroj je razloga zašto sam po najvećem pljusku učila galop, zašto sam skočila u hladno more ili po kiši posjetila Rudkhan.

Jedan od njih je neobjašnjiv, drugi je eto tako, a kao treći sam zamolila domaćina da nam pripremi nargilu – nek’ se moje tijelo vrati natrag zemlji, a sve što izdahnem neka se probije kroz vječno nebo i otplovi… Tamo, gdje već plovi.