U nekim receptima sastojci su neopisivi jer život bude takav.
Na vrhu su mi jezika, ali ne mogu ih pojmiti. Samo se utope i nestanu.
Takvih dana jedne zime intenzivno mi se u misli vraćala slika bebe koja mirno spava mami na ramenu, na jednom druženju prije nekoliko godina. Mama je stajala, razgovarala i lagano njihala sina u zagrljaju. Nisam znala zašto me ta slika danima proganjala.
Ne mogu opisati ali napokon sam shvatila. Jednostavno živimo u istom loncu. Svijet kao cjelina je juha bogatog okusa koja lagano vrije, a mi smo sastojci juhe i samo dijelimo okuse. Nije neobično da sam se sjetila lica anđela i njegove majke.
Strašna tragedija.
Ne mogu pojmiti.
Ali mogu sebe zamoliti – ne žuri.
Nikada. Nigdje. Ne žuri.
Nikada nemoj brzo voziti.
