Neki okusi su neopisivi.
Na vrhu su mi jezika, ali ne mogu ih pojmiti.
Tek što ih spoznam, oni se utope i nestanu.
Takav okus sam osjetila prije nekoliko godina, kada mi je neobjašnjivo, danima, u svim trenucima isti prizor bio pred oćima.
Bila je to slika bebe kako spava mami na ramenu.
Mamu sam jedva poznavala, davno ju vidjela i gotovo zaboravila, ali tih dana, kao živa prisutnost pred mojim očima ona je stajala, razgovarala i lagano njihala sina u zagrljaju.
Ne mogu pojmiti, samo sam osjetila da sve živi u istom loncu.
Svijet kao cjelina je juha bogatog okusa koja lagano vrije, a mi smo sastojci i samo dijelimo okuse.
Ne mogu opisati, ali nije neobično da nisam mogla prestati gledati u lice anđela i njegovu majku.
Strašna tragedija.
Ne mogu pojmiti.
Ali mogu sebe zamoliti – ne žuri.
Nikada. Nigdje. Ne žuri.
Nikada nemoj brzo voziti.
